Umjetnost traži komunikaciju

Izložbom završnih radova studenata i skromnim prigodnim programom početkom lipnja obilježena je godišnjica Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Krovna institucija koja je u svojih 110 godina doživjela stanovite transformacije prateći suvremena zbivanja i interese u likovnom svijetu, uz slikarstvo, kiparstvo, grafiku i pedagoški smjer likovne kulture, pridruženi su joj i odjeli za restauriranje, video i animacijsku umjetnost. Dekan ALU-a u Zagrebu Aleksandar Battista Ilić u svom programu vidi niz različitih projekcija kojima bi se djelatnost Akademije mogla proširiti i izvan zidova institucije smještene na nekoliko lokacija u gradu. Primjer je drukčijih percepcija djelovanja u svibnju priređena ulična izložba u Ilici, predstavljena golemim igračkama živopisnih boja, oblika i dimenzija. Autor izložbe je A. B. Ilić.

Izložba je dio obilježavanja obljetnice ALU-a ili nekoga šireg konteksta? Zašto baš Ilica?

Riječ je o osvještavanju jedne povlastice. Akademija je već 110 godina u Ilici i u njoj danas djeluje i radi 150 nastavnika i petstotinjak studenata, to je najstarija institucija visokog umjetničkog obrazovanja i njezina je uloga uvijek bila društveno odgovorna. Iz nje se granalo institucionalno umjetničko obrazovanje na ovim prostorima, no ipak možemo reći da je malo živjela s bliskom lokalnom zajednicom i to treba promijeniti.

Svake se godine događaju velike otvorene izložbe studenata koje nisu zanemariv kulturni događaj, ali su i dalje nevidljive široj zajednici. Akademija ima i jedan od najvrednijih parkova u Zagrebu i primjer je kako u središtu grada uspješno rješavati dvorišta. ALU također razvija važan projekt izgradnje Kampusa ALU na istoj lokaciji s nekoliko galerijskih prostora i multimedijalnom dvoranom. Dugoročno je vezan uz Ilicu na različite načine i taj ćemo simbiotski odnos pokušati materijalizirati i u programu Projekt Ilica: Readymade u svibnju sljedećih godina.

Suživot takve ustanove i prostora koji nastanjuje, ali i zajednice koje je dio, jednostavno moramo početi graditi na drukčijim osnovama, svjesniji da smo jedni drugima potrebni.

Ilica je samo početak petogodišnjega projekta simbioze grada i Akademije?

U Projekt Ilica ušlo se s idejom da se kulturno-umjetnička scena otvorenije i radikalnije okrene radu u zajednici te da se sa stanovnicima pokrenu neke nove situacije u društvu.

Riječ je o dugogodišnjem projektu koji će se širiti i na ostale dijelove grada. Ove godine zahvatili smo onu „lakšu“ dionicu Ilice koja ide do Trga Francuske i u okviru inauguralnog svibanjskog programa pod nazivom Readymade Ilica tek smo zagrebli ispod površine, otvorili neka od ključnih problemskih pitanja s kojima se svakodnevno susrećemo u urbanim prostorima, kvartovima i zajednicama. Pokrenut ćemo angažiranije promišljanje urbane svakodnevice te vratiti kulturu i umjetnost u javne prostore.

Zašto ste izabrali baš „velike igračke“ za ovogodišnju uličnu manifestaciju?

Urban toy ili urbane igračke hiperkoloristička su serija zaigranih socijalnih skulptura na kojima već neko vrijeme radim i koje su već imale svoje uspješno predstavljanje na javnim gradskim punktovima. Bez velikog teoretiziranja oko toga što su zapravo urbane igračke i kojim su umjetničkim utjecajima premrežene, rekao bih samo da su i one izraz težnji prema drukčijem obliku socijalizacije umjetnosti i interakcije između umjetnika i „ne-umjetnika“.

Akademija likovnih umjetnosti svake godine producira i odgaja generacije novih mladih umjetnika. U aktualnom vremenu brzih umjetničkih izmjena i sama institucija podložna je transformacijama i novim pristupima. Kako je vi vidite u budućnosti?

Akademija ima slavnu prošlost, sa svim svojim bivšim profesorima i studentima, ali ima i fantastičnu sadašnjost i moramo stvarati sjajnu budućnost. U okviru novih umjetničkih praksi, koje umjetnost razumiju kao element koji pokreće svijest o određenim društvenim procesima, važno je preispitati često samogetoizirano polje umjetnosti i visokog obrazovanja, a napose umjetničkog obrazovanja.

Umjetnost ne nastaje u vakuumu, ona je društveno odgovorna i vrlo uronjena u vrijeme iz kojega proizlazi i u kojemu nastaje. Pored istraživačkih napora i rada na obogaćivanju znanja svih uključenih cilj nam je ukazati na zajedničke prostore i diskurzivne prakse te promjene koje možemo proizvesti zajedničkim snagama. Kulturni sektor i akademska zajednica često se zatvaraju u sebe proizvodeći vrlo konzervativni elitistički prostor i diskurs koji češće održava status quo nego što pridonosi svjesnijem, političkijem i odgovornijem promišljanju i djelovanju unutar društva.

Može li se program ALU-a uspoređivati s drugim modelima europskih ili svjetskih sveučilišta i sličnih institucija?

Akademija je prošle godine uspješno prošla međunarodnu reakreditaciju s najvišom ocjenom od svih umjetničkih akademija ne samo u Hrvatskoj nego i šire. Njezina je tradicija veliki zalog jer nasljeđujemo stoljetna znanja i vještine crteža, slikarstva, skulpture i grafike i njegujemo ih i danas pa je to prednost zagrebačke Akademije. Istodobno svjesni smo da je upravo Zagreb jedno od središta i generatora eksperimentalnih i konceptualnih likovnih kretanja pa smo takva promišljanja također uvrstili u studijske programe. Osuvremenili smo teorijske aspekte, uveli nove medije i interdisciplinarne prakse. Mi smo i sljedbenici slavne Zagrebačke škole animiranog filma, a sve je sistematizirano studijem Animiranog filma i novih medija, osnovanim prije dvadesetak godina. To nam je također komparativna prednost.

Godine 1997. osnovan je i Odsjek konzerviranja i restauriranja umjetnina, gdje obrazujemo vrhunske profesionalce koji se svojom kompetencijom brinu o budućnosti naše baštine i vraćaju u život ono što je vrijeme nagrizlo.

Govorimo li o posebnostima i novim pristupima programima obrazovanja Akademije osim onih klasičnih? U čemu su temelji oblikovanja budućih umjetnika i s čime bi Akademija trebala biti u izravnijoj korelaciji?

Osim standardnih likovnih grana i novih umjetničkih disciplina, ono što smatramo važnim snažan je Nastavnički odsjek i studij Likovne kulture. Ti mladi ljudi, umjetnici, radit će s djecom i razvijati njihov najveći resurs, a to je kreativnost. Kreativnost je sama supstancija nekog naroda ili podneblja. Zato smo na pramcu reformi koje bi trebale u osnovne i srednje škole uvesti što više kreativnosti, koja je bitna za sve ljudske djelatnosti, jer znanje samo uz kreativnost može stvarati nove vrijednosti. Svjesni smo svoje velike društvene odgovornosti u tom smjeru i za budućnost Hrvatske.

Postoje li vizije različitih programa i pristupa toj nekoj široj slici – što bi Akademija trebala biti? Kolege profesori i vi na izvorištu ste svakodnevnih problema, znate što muči instituciju iz prve ruke.
Koji su problemi o kojima se ne govori dovoljno i postoji li način na koji bi se mogli premostiti? Tko tu najviše treba pomoći?

Financijski bi se trebala mnogo više potpomagati nastavna umjetnička produkcija, kao i umjetnička istraživanja nastavnika, što sad nije slučaj. Ministarstvo znanosti prati znanstvene projekte. Ministarstvo kulture trebalo bi se znatnije uključiti u financiranje upravo tih segmenata. Budimo svjesni da bez umjetničke produkcije nema razvoja umjetnika, a s tim procesima doprinosimo u ukupnom kvalitetnom stvaralaštvu u Republici Hrvatskoj.

Umjetnost i kultura vuku društvo i sveopći razvoj i nikako nisu potrošači, nego mudra investicija za opstanak društva.

Razlikuje li se Akademija vašeg doba od današnje i po čemu? Je li to prirodno evoluiranje s obzirom na suvremene trendove?

Kada govorimo o važnosti umjetničkih praksi, uvijek se pitamo koji su to ključni mehanizmi koje umjetnost proizvodi u društvu. Riječ je o razvoju percepcije i sposobnosti promjene rakursa pojedinca kroz vizualne i estetske kodove koji su uvijek zapravo duboko uronjeni u društveno i kolektivno. Referent i komunikacija uvijek postoje čak i kada nisu najočitiji ili najprohodniji, jer umjetnost, kao što smo rekli, ne nastaje u vakuumu. Izmještena iz tradicionalnih prostora, kao što su galerije, u one javne, urbane, ona postaje gesta koja komunicira i pulsira u društvenom tkivu iz kojega je nastala. Ona traži komunikaciju sa širom publikom i u takvoj destrukturiranoj i, uvjetno rečeno, nesigurnoj situaciji, proizvodi nove strukture i međuodnose, artikulira cijele setove vrijednosti.

Zapaža li se veći interes studenata u odnosu na prethodne godine? Kvote upisa gotovo se i ne razlikuju unatrag tridesetak godina, ako se ne varam?

U međuvremenu svi veći gradovi Hrvatske osnovali su svoje akademije ili umjetničke odjele, tako da se dogodila velika redistribucija kandidata. To nije loše jer tako dobivamo velik broj kreativaca koji osim uskog pojma umjetnosti mogu kompetentno raditi u kreativnim i kulturnim industrijama, a koje upravo nose europsko gospodarstvo. Nadam se da ćemo što prije shvatiti tu fantastičnu činjenicu i u potpunosti živjeti europsku stvarnost, gdje je konkurentnost u činjenici da je najveći proizvod Europe upravo kultura. Zagrebačka Akademija i u toj je viziji lider, tim više jer je prilikom njezina osnivanja prije 110 godina upravo to – vizionarski – bila jedna od njezinih ključnih uloga.

Kako funkcionira program razmjene studenata i suradnja s ostalim sveučilištima izvan Hrvatske?

Akademija likovnih umjetnosti unutar Sveučilišta u Zagrebu ima jednu od najagilnijih međunarodnih aktivnosti i suradnji, kao i veliku mobilnost studenata i osoblja. Velik broj naših studenata barem jedan semestar odstudira na nekoj od europskih ili svjetskih akademija. Toj našoj aktivnosti pridajemo iznimno veliku važnost, a studentima pružamo sjajne mogućnosti, koje su u doba moga studiranja bile nezamislive. U tomu je razvoj Akademije te zalog za budućnost i svijest o vlastitom identitetu u europskom i svjetskom kontekstu.